Jezikova juha online dating Free non membership adult chat

Posted by / 09-Nov-2017 10:28

Jezikova juha online dating

Daša je očijukala s Gazdom i čeznutljivo gledala u raspusnog mene znajući da me nikad neće imati, jer smo oboje bili golaći ko crkveni miševi, a neko je morao platiti ceh. Gledam je dvadesetak godina starija od mene, što bi se u nas reklo» ni za bacit ni za jebat», još uvijek dobro držeća, mala, okretna i jako uzbuđena nasmijanim i natučenim pustahijom sa dalekog juga. Za barom Jarmila natoči šampanjac koji sam vješto uspio otvoriti. Pomilovala se po uzdignutim sisicama, pomilovala rukom među nogama i kleknula na moja bedra…Svoja je polako razmakla, prstićima malo razmakla vratašca i nasjela baš tamo gdje je očekivala da će je dočekati rab božji, neprispodobivi rob strasti. Pred «Dačom» se malo pogurasmo, ali me jedna od nekulturnih životinja potkači koljenom u stomak, a druga brcnu šakom po gubici…da se ne izmakoh ostadoh bez zuba. «Što je ovo…Opet radiš istu grešku…Oblačiš se umjesto da se skidaš». Ti puno bolje radiš poslije ugodne večere i ćaskanja. « Imam» kažem…»Ljubo…Ima sve što mlada žena može poželjeti. « Ne znam…Odmah…Ako ne radi odmah…Subota je…Možda ne radi… Za pola je sata već sjedio za stolom, gledao lepu Dašu i ona njega. i Slovakinje i Čehinje…Ta fina i čvrsta vjera u Boga i privlačna misao da sve može riješiti jednom iskrenom ispovijedi…». Evo i ja radim, ali mi je radno mjesto u krevetu pa usput i jebem… « Građevinac…ali uspješan…upravo obnavlja hotel»Henri IV», a ti znaš kakav je to hotel i koja je to lova». «Sam…neoženjen…Stan na Champs Elysee» « Uh, jebo te…Kad mogu da ga vidim»? Ljubi sam rekao, gdje sam i s kim sam i neka požuri. Spirao sam znoj i smradove dana, ispirao gubicu i pljuckao krv. « Obožavam Poljakinje…Imaju strog kućni odgoj i vjerovanje u Boga…Kod nas su slične Slovenke i Hrvatice…Zapravo sve pripadnice katoličkih slavenskih naroda… Pariz je skup pa se mora raditi…Sve to partijanje, gledanje je skupo da kupovanje i ne spominjem.. Legenda kaže da je ta pukovnija izginula do posljednjeg, ali da nisu popustili. Ništa od nedelje…Idem kući…Navečer kod Marokanaca, u susjedstvu, na šiš – ćevap pa u krpe. Tri su ostala od Jarmile na 5.000, 10.000 i 8.000, četiri od Marie – Claude na 7.000, 4.000, 6.000 i 2.000 i dva od Isabelle na 6.000 i 4.000… Pariz se sastoji od Latinske četvrti, Bercya, Maraisa, Bellevillea i još svakakvih četvrti i naravno Centra u kome su Louvre, Notre Dame, L’ile de France i Montparnasse i još svašta drugo. Među njima ima doktora, inžinjera, službenika, trgovaca, konobara, čistača, šofera, kurava, drkadžija svake vrste, uličnih svirača, slikara i doseljenika. Doseljenike privlači monumentalnost zgradurina i spomenika, širina ulica i bulevara, masa ljudi koja se neprestano pomiče i mjenja i to mi je jasno, to u svojim selima nemaju, ali mi nije jasno što to privlači Parižane. jaše…krvari…prima udarce…izlaže poljsku rupicu udarcim sile bezumne i ne popušta niti za jotu. U petak naveče me nazva Jarmila.mogu li doći do nje…Došli su iz Megeva, a sutra ide u Compiegne …familijarne obaveze…a njezini su našli stan za mene… Moram još samo vratiti ključ Ankici i Milošu i usput odnijeti neki poklon…Možda, baš, jednu sliku Dubravke Babić, ali to prije idućeg četvrtka i njene izložbe ne dolazi u obzir. Sulpice, kupio klope i pića za dva – tri dana, posjeo se na terasu prema trgu i crkvi i mada je puhao ne baš topao vjetrić i nebo bilo oblačno sjedio na njoj mezio i pijuckao sam u svome miru…u svome snu… Moram kupiti još neke sitnice za stan da bi bilo savršeno, ali to ću ostaviti za ponedjeljak…Od čekova sam razmjenio samo dva i to mi je bilo dovoljno sve ove dane…Daj da pogledam: Dva čeka od 4.000 i 6.000 sam razmijenio… kokuz…bez love i puste te na miru…Kurve su tu jeftine, ali ipak ne badava pa te i one puste na miru… Kroz Pariz teče Seina na kojoj su mostovi: Pont Neuf, Pont Royal, Pont Solferino, Pont de l’ Alma i još puno tih pontova. Drži koncerte, satove klavira za gomilu balavaca bogatih mudonja, bori se za monegaško državljanstvo…Ima i ona svojih briga. Daša me je gurala nogom ispod stola da ostanem, a Ljubo tjerao očima da odem. U Rusiji bi to prošlo kao i u Mađarskoj, Baranji i Bačkoj, ali u Parizu ne. Isabella se spremala za izlazak…Bila je skoro gotova. Idemo do Alain Sanderena u «Lucas Carton», tu na trgu Madelaine na večeru pa ćemo se onda skidati». Radnik koji radi u neodgovarajućim uvjetima i koji je plaćen loše i neredovito se dugoročno ne isplati… da me malo podrži …sponzorira.» Na pamet mi odmah pade Ljubo. Mlad, zdrav, lovaroš, simpatičan, drag i dobar prijatelj. Ja se ispričah da imam posla i ostavih ih da se upoznaju. Evo sad je jedanaest, a mene dvojica glupana gura, nimalo nježno, napolje iz ruske verzije raja, jer sam nepunu minutu prije pretjerao i zafrljacio čašu muzikantima pod noge. Sve tako u dubokim i skoro filozofskim mislima dođoh do Isabellinih vrata… Potčinjeni se moraju prilagođavati poslodavcima…To im je dužnost…za to su plaćeni, ali i poslodavac ako hoće biti dobar mora radnicima omogućitii optimalne uvjete rada i redovito ih plaćati i to mu je vrlina.

Ustala se ponosna poljska jahačica…Mala Atlanta s prvih crta obrane…Odvrckala živahno pocupkujući u kupatilo…a poraženi, fašistički Berlin je ostao u krevetu zgažen, ponižen i u ruševinama. Svak sere prema svojim mogućnostima…Posebno oni iz viših krugova…«Da vas prevezem kući» «Neću…Nemam ja kuće» «Kako»? Kucnu smo se, popismo po jednu, a meni se učini glupo da sve mora biti kao u filmovima…po redu…šampanjac…pa malo priče… Sjede…Uzdahnu, a vrata se sklopiše…Sisice se ukočiše i pogledaše nebo…Iz Anettinog grla izađe nešto nalik na polukrik..«Zapravo, imam mali atelje tamo na Charles Michels, ali mi nije do toga. pa ševa…pa bolni rastanak u rano svitanje…prije dolaska muža. Europa je glupa, ali bi se od nje nešto moglo naučiti posebno kad se ima love… Namjesti se još bolje…spusti mi grudi do usana…pa ih poljubih…pa ih poljubih…pa ih poljubih…Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala… Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme.«Ne, muž je u Compiegnu, u vili…ili u svom stanu tu u blizini. «Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika… Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Očekivala je mužev penjoar ili barem ručnik oko bedara, ali nisam uzeo ništa. Pravila se da da nisam gol i gledala u svim pravcima osim u jednome koji ju je najviše zanimao. Svi su na partijima, večerama, otvaranjima, zatvaranjima, a u krevetu nikoga…jer kad ne partijaju, ne kupuju i ne gledaju…rade.

jezikova juha online dating-75jezikova juha online dating-72jezikova juha online dating-35

Preračunao sam se…Ponosna frankopolska licemjerka je izdržala i to i još nešto malo prostačke lirike iz dalmatinskog zaleđa: «Nataknem te na debelu štangu, sve uz vino, pivajući gangu…Oj…Oj» Ispali smo dobar gangaški duet…Ja sam zameća, a ona je ojkala…to jest ja sam vodio pismu, a ovo «Oj, Oj» je dodavala onemoćala Jarmila Belmeire, izdržavajući slatko mučenje zahvaljujući samo svojim slavenskim genetskim korjenima zakopanim negdje daleko na istoku u ponosnom Krakovu, prvom gnijeznu poljskih kraljeva. Probudilo me je nježno draškanje po donjem stomaku. Počela je jahati kao na izletu..lagano…lagano…kao da jaše i priča s društvom jahača koje je prati…Zatim pređe u lagani kas…i kad joj puče proplanak pred očima i nevidje nikakvu preprepreku svršavanju natjera konja u ludi galop i svrši uz cičanje i smijeh. Tamo je i nedeljom otvorena banka…najviše za strance, jer odatle vozi turistički vlak za Versailles. « Imam ga više nego za sebe samoga…Umjetnici…Sve sama sujeta…Evo sutra navečer dolazi Jarmila…i što onda»? Probudili smo se rano…U podne je morala biti u Compiegnu… « U podne moraš biti u Compiegnu…Idemo mi sada krstiti stan…a ja ću poslije uzeti taksi i preseliti sam…Neš ti posla… «Treba i to dosta…Ne znam je li pametno…ali reći ću ti…Saznaćeš to jednom i tako i tako…Ja sam nešto kao pratilac dama, a uz to pružam i nekakve usputne usluge koje proizilaze iz praćenja». «Zašto starijim…Ne radi se tu o godinama nego osamljenosti…Mogu i mlade dame biti osamljene…Evo pogledaj sebe…». «Je ne comprend rien…Je ne comprend rien…Continue…Continue…» « Ne razumijem ništa…Ne razumijem ništa…Nastavi…Nastavi…» «Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći». Ležao sam u krevetu blažen, zadovoljan, potpuno odmoran i spreman na sve… « Nisi mogla naći bolji trenutak, Jarmila…Ne znam kad sam se bolje osjećao…Nemoj da te dugo čekam…Moglo bi me proći ovo blaženstvo…Požuri..» Kako je lijepo biti nježan…Kako je lijepo ne žuriti…Kako je lijepo prepustiti se i ne misliti ništa…Kako je lijepo poslije cjelonoćnog tucanja s Anette biti blaženo umoran i dopuštati da ti se organima poslužuje nježna i brižna Jarmila.. Ankica se oduševila…Da nisam trebao…da je to previše…Dobiti sliku od Babićke za koji mjesec spavanja je previše….i da će je staviti na počasno mjesto u stanu… Pomislih kad sam već u kvartu mogao bi nazvati Isabelle…Ako je kod kuće u redu, a ako nije…opet u redu…